Ovo je priča o jednoj majci, ali je i priča o jednom sinu, Dušanu Topisiroviću (37) iz Sremske Mitrovice i njegovoj uspomeni na ženu koja, ne samo da mu je dala život, nego mu i pokazala šta je hrabrost, borba i neizmjerna ljubav do samog kraja.
– Naš najveći strah se obistinio, mama je ponovo bolovala od raka. Kažem ponovo, jer je ovo bio četvrti put. Koliko se samo ta hrabra žena napatila u svom životu”, priča Dušan. Dušanova mama Dragica, koju su svi zvali Keka, bolovala je od raka 1986. godine, kancer se vratio 1991. godine, da bi se opet pojavio 1993. kada je tim hirurga odlučio da joj, zbog konstantnog recidiva, ukloni dojku.
“Bio je to pretpostavljam, kao i svakoj ženi, ozbiljan udarac, prije svega na samopouzdanje, ali tati, bratu i meni to uopšte nije bilo bitno. Spašen je život. Život naše mame. Ubrzo je otišla u invalidsku penziju i to sa 40 i nešto godina – objašnjava Dušan koji dodaje da se ona nikada nije žalila niti dozvoljavala da je bolest omete u bilo kojem naumu. Kako kaže, kuhala je, radila po čitav dan u kući, uglavnom je stizala da uradi sve što je poželjela.
I kada se činilo da se sve vratilo u normalu, 2011. godine uslijedio je bolan preokret. Karcinom se vratio, ali ovaj put u agresivnijem obliku u vidu osteosarkoma, agresivnog oblika raka kostiju koji je, kako su doktori mislili, nastao kao posljedica nebrojenih zračenja prilikom liječenja prethodnih karcinoma.
– Mamin slučaj su inače proučavali vrsni hirurzi sa Instituta za onkologiju i stavljali ga u svoje knjige kao izuzetno rijedak slučaj u toj oblasti. Prvo je uslijedio šok i opet onaj stari strah i neizvijesnost. Zakazana je operacija. Dok smo sa nestrpljenjem čekali u čekaonici, hirurzi su nas pozvali u kancelariju i bez uvijanja nam rekli da stvari nisu dobre i hvala im na tome.
Ćelije raka već su zahvatile pazušnu arteriju i praktično je rak već metastazirao na druge dijelove tijela – priča Dušan i prisjeća se da su se tada svi isplakali, a onda im je predloženo da se poslije toga krene opet sa ciklusom hemioterapija, pa ako one ne zaustave ćelije raka, Dušanova mama bi opet morala na operaciju.
Tužan pogled majke nakon što su je ostavjali na odjeljenju, Dušan nikad neće zaboraviti. Nakon nekoliko mjeseci terapije, njegov brat je radio, a po mamu su autom da je vode kući došli on i otac.
– Sjeli smo u auto, tata je vozio, mama je sjedila na suvozačevom mjestu, a ja sam bio pozadi. Spuštali smo se ka Autokomandi i mama je, izmučena, samo rekla da neće više da se liječi i da hoće da je vodimo kući. Teško je objasniti kako su gotovo istog trena tatin i moj pogled našli u retrovizoru. Nismo izustili ni riječ, ni on ni ja. Kod kuće smo organizovali mali “okrugli sto”, tata, tetka, brat i ja i jednoglasno odlučili da se nećemo protiviti maminoj odluci. To je možda i najteža odluka naših života – zaključuje o ovom teškom trenutku Dušan i pojašnjava da su doktori su kasnije rekli kako se sa tim ne slažu i da treba da se nastavi sa liječenjem.
Dušan u septembru iste godine dobija ugovor za svoj prvi ukrcaj na kruzer. Nešto na čemu je radio prilično dugo. Ne, on u tom momentu ne želi da ide, ali mama i tata mu govore da ni slučajno ne odustane, jer to je možda njegova budućnost. Poslušao ih je i otišao.
– Mama je već pala u krevet. Nadao sam se da će sve biti dobro sve do početka februara kada mi se ugovor završavao. I onda stiže mejl od brata da je mama jako loše. Kompanija mi je dala 5 dana odsustva da je vidim dok je još živa – objašnjava Dušan i dodaje da je 11. decembra nakon dugog puta sletio u Beograd gdje su ga dočekali najbliži govoreći mu da se pripremi na ono što će vidjeti.
– Stigli smo u Mitrovicu i svratili do cvjećare da kupim veliki buket crvenih ruža. Bilo je hladno i mrak je već pao. Pokupili smo i tetku i krenuli ka stanu. Tata je sačekao na stepeništu i svi smo zajedno ušli u sobu. Ono što sam ugledao promijenilo me za čitav život. To više nije bila moja majka kakve je se sjećam, već umorna starica na samrti – govori Kekin sin koji nije bio spreman da vidi ženu blijedog i upalog lica, izborane kože i mršave do neprepoznatljivosti.
Neartikulisani krici njegove majke kada ga je ugledala, kaže, proganjaće ga do kraja života. Bila je to neka čudna kombinacija ushićenja, radosti, nevjerice što me vidi i bola koji trpi. Sljedećih par dana nije se odvajao od nje. Često je buncala i govorila nepovezano, kako objašnjava, kao posljedica masivnih doza morfijuma koje su joj davane.
– Sjećam se i čaše sa pasuljem kojim je moja mama gađala tetku kada ova premorena spava ili mama jednostavno ne može da priča, a nešto joj treba. 16. decembra trebalo je da se vratim. Pozdravio sam se sa mamom i ustao. Bili su to najteži koraci mog života, a bilo ih je desetak, od kreveta do vrata. Okrenuo sam se i pogledao mamu. Nije gledala u mene, nisam siguran ni da je znala da idem. Možda sam trebao da viknem: ćao mama, ali nisam. Možda bi mi bilo još teže da me je pogledala tim umornim očima. Bio je to posljednji put da je vidim – govori o zadnjim trenucima života svoje mame tridesetsedmogodišnji Dušan.
Šest dana kasnije, 22. decembra oko devet izjutra, Keka je zatvorila oči i više ih nije otvorila. Htjela je da vidi taj posljednji izlazak sunca.
– Tata kaže da je otišla tiho i da se nije mučila, samo je dogorjela, kao svijeća. Tata je bio i ostao pravi tata. Nikada nije bio kafanski čovjek i nikada nije krio privrženost porodici. Mamina posljednja želja je bila da se držimo zajedno. Dala je i tati “dozvolu” da nađe drugu ženu jer niko ne voli da bude sam pod stare dane. Takva je bila moja mama – završava potresnu ispovijest Dušan, sin jedne majke, junak tužne priče za nezaborav.
