Trideset godina nakon zlokobnog sastanka Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu, političar istih opasnih namjera – Milorad Dodik – nakon što je postao poznat po šatorskom izvođenju hita „Ne može nam niko ništa, jači smo do sudbine“, ima namjeru da proširi repertoar, i to ni manje ni više nego pjesmom „Nema te više, Alija“.
Politička anegdota, čiju je autentičnost autor ovog teksta svojevremeno provjerio u direktnom razgovoru s pokojnim makedonskim predsjednikom Kirom Gligorovim u njegovoj predsjedničkoj rezidenciji na brdu Vodno iznad Skoplja, kaže da je nakon jednog od susreta Tuđmana i Miloševića, rahmetli Alija Izetbegović pitao Gligorova zna li o čemu su tadašnji lideri Hrvatske i Srbije pričali.
Bili glasovi razuma
Gligorov mu je uzvratio da ne zna sve detalje, ali da su, koliko je njemu poznato, pjevali „Nema te više, Alija“.
I Izetbegović i Gligorov su u predvečerje krvavog raspada bivše Jugoslavije bili glasovi razuma. Pozivali su na mirno rješenje krize i gurali su projekt asimetrične federacije, podržan i od nekih međunarodnih medijatora, gdje bi Slovenija i Hrvatska imale labave veze s ostalim članicama jugoslovenske federacije republika.
Sve je to, nažalost, bilo uzalud. Dogovor Miloševića i Tuđmana je bio da se ide na rasparčavanje zajedničke države, a BiH je trebala nestati, odnosno njena teritorija bi bila podijeljena između Srbije i Hrvatske.
Uslijedili su rat i agresija susjednih zemalja na BiH, zemlja je na kraju preživjela, Alija i njegov narod su opstali, ali su ostale teške rane na njenom multietničkom tkivu.
Dodik želi ponovo otvoriti te rane
Danas Milorad Dodik želi ponovo otvoriti te rane i ponavlja Miloševićevu i Tuđmanovi mantru o nemogućnosti opstanka BiH i Bošnjaka.
Njegova drska provokacija s pjevanjem pjesme „Nema te više, Alija“, i to usred Sarajeva, samo dodatno svjedoči o žilavosti politike crtanja novih velikodržavnih granica na Balkanu.
Nisu u tome uspjeli ni Milošević ni Tuđman, a zna se kako su skončali, jedan u Hagu, a drugi pred njegovim vratima. Nema razloga da i Dodik na kraju ne završi u nekom kazamatu, gdje mu, sigurno, neće biti do pjevanja.
