Mehmed Baždarević, legendarni fudbaler Željezničara i predvodnik ekipe koja je igrala polufinale Kupa UEFA
U 100 godina postojanja Željezničar je iznjedrio mnoge fudbalske i trenerske veličine, a jedan od onih koji je definitivno zaslužio epitet klupske legende je Mehmed Baždarević. Rođen je 28. septembra 1960, a dres Željezničara nosio je devet godina, od 1978. do 1987. Dva puta je bio proglašavan za najboljeg igrača bivše Jugoslavije.
Predvodnik fenomenalne generacije koja je 1985. godine igrala polufinale Kupa UEFA za Želju je vezan od malih nogu. U razgovoru za Oslobođenje, povodom 100-godišnjice kluba s Grbavice, prisjetio se svojih prvih doživljaja s plavima.
– Moje Hrasno navijalo je za Želju, brat Zijo i ja imali smo jednu od najvećih zastava, majka nam je sašila. Kako je samo Željo bio voljen od sve raje, ja sam kao devetogodišnjak otišao na Grbavicu i ostao u Želji sve do 27. godine. Kod mene u familiji većina je radila u Željeznicama, pa je i to bio jedan od razloga što sam od rođenja vezan za Želju. Iako moram priznati da je rahmetli otac u jednom periodu navijao za Dinamo, ona generacija u kojoj su igrali Belin, Rora bila mu je baš draga, kaže Meša.
Sarajevska naselja Hrasno i Malta su historijski izuzetno vezana za Željezničar.
– Bio je veliki ponos igrati za Želju, Hrasno i Malta su dali 20 veoma bitnih igrača, od toga desetak reprezentativaca bivše Jugoslavije. Teško je opisati taj osjećaj dječaka koji je počeo trenirati u klubu koji voli, u klubu u kojem igraju junaci njegovog djetinjstva. Ma nikakve pare to ne mogu zamijeniti. Kao dječak nisam samo gledao utakmice na Grbavici, sjećam se da su me vodili i na gostovanje Olimpiji u Ljubljanu, 7 hiljada je bilo Željinih navijača, trebala nam je pobjeda da opstanemo u ligi. I pobijedili smo, a meni su ostale nezaboravne uspomene, govori Baždarević.
U tim vremenima na fudbal se gledalo drugačije nego sada.
– Prije je bilo nekako iskrenije, nevinije, naivnije. Puno više duše, puno više rada, odricanja, jer pred nama je uvijek bila škola, pa pomaganje u kući, i uz to još treniraš. Morao si se odreći nekih stvari, trenirao sam fudbal i nisam imao vremena za neke stvari koje su moji vršnjaci tada radili. Što se tiče novca, nije da ga nije bilo, ja sam kao mlad počeo da zarađujem, s 18 godina vozio sam Golf, ali za mene taj novac zaista nije ništa predstavljao. Igrati na Grbavici, Koševu, Marakani, pobijediti Sarajevo, za to se živjelo, prisjeća se Željina desetka.
Navijanje je zamijenio nastupima za voljeni klub. Možda je baš zato uvijek ostavljao srce na terenu i bio je omiljen među navijačima ne samo zbog vanserijskog talenta već i zbog fanatične borbenosti.
– Sve sam prošao, od navijača sa zastavama, do toga da dohvaćam lopte svojim uzorima, a imao sam tu sreću da sam čak i igrao s nekim članovima legendarne Dinamit generacije koja je bila prvak Jugoslavije 1972. godine. Sa 16 sam već bio u prvom timu, igrao sam s Bukalom, Jankovićem koji su se vratili iz inostranstva, pa sa Kojovićem. A babo me vodio na njihovu utakmicu Kupa prvaka protiv engleskog Derby Countyja. To su jednostavno stvari koje te obilježe za čitav život, teško ih je i riječima opisati, govori Baždarević.
Mogli smo više
Ono za čim najviše žali jeste da njegova generacija nije napravila još više.
– Naša generacija bila je ispred svog vremena, mi smo bukvalno morali osvojiti bar tri titule prvaka Jugoslavije, ali možda smo bili previše nonšalantni, a klub nije mogao stati svom snagom iza nas protiv realno moćnijih rivala. Možda će nekome biti čudno, ali ja sam zaista uvjeren u to da bismo pobijedili Real da smo se plasirali u finale Kupa UEFA. Igrao sam u karijeri protiv mnogo jakih ekipa, i igrao u jakim ekipama, i dobro znam da je onaj Željo bio svjetski jaka ekipa, bukvalno nije postojao protivnik kojeg ne bismo mogli pobijediti, priča Meša i dodaje da se ta generacija previše brzo raspustila.
– Olako su dozvolili da se ekipa raspadne, Nikola Nikić nam je otišao u zimskoj pauzi kada smo igrali Kup UEFA, kasnije su otišli Radmilo Mihajlović, Haris Škoro. Otišao je i trener Ivica Osim. Ja sam ostao do kraja, do 27. godine.
Ispričao je i da su 1984. godine mogli biti šampioni.
– Dobili smo Vardar 5:0 u gostima, bili na prvom mjestu tabele i u goste nam je dolazila Zvezda. Naše kolege iz reprezentacije su nas molile da odigramo neriješeno, s bodom bismo mi ostali prvi, a oni treći, ali iako smo bili bez pet igrača, odlučili smo da odigramo čisto, pa šta bude. Na kraju smo izgubili, a oni su kasnije postali šampioni, kaže Meša.
Klub koji se voli
Svoj klub i dalje prati i za njega navija, a kao poruku za bolju budućnost istakao je:
– Željo mora shvatiti da jednostavno mora vratiti svoj identitet i svoje vrijednosti, stvarati igrače i navijače. Živim u svijetu već 30 godina, Željo je voljen gdje god da sam bio. Trebamo se vratiti onome što nas je činilo klubom, djeca koja su navijači da treniraju, pa u svakoj generaciji je bilo 65 do 70 posto Željine djece u prvom timu, bez toga nema ništa. Željo je bogat kao niti jedan klub, specifičan, doživljava se kao nešto posebno, za njega se živi. Mi smo radnički klub koji svi treba da vole. Ok, sada je došlo vrijeme u kojem se očekuju titule, ali i titule treba stvarati, stvoriti tim koji će iznjedriti generaciju i igrače koji mogu igrati bilo gdje. A bolje je napraviti dva igrača od kojih ćeš zaraditi novac, nego osvojiti dvije titule, ali s ekipom koja ne može nikoga u Evropi dobiti.
Baždarević dodaje da je Željezničar uvijek bio oaza izuzetnih ljudi koji su bili temelj oko kojeg su se gradile velike generacije.
– Moram spomenuti Antu Sučića, Zdenka Jelića, pa trenere Milana Ribara, Ivicu Osima, Čiku Radovića, Veliju Bećirspahića, to su ljudi koji su znali prenijeti na mlade ono što znaju. Slavimo 100 godina, i postojat ćemo još 100 puta toliko, i siguran sam da će Željo zadržati onu svoju posebnost koja ga je izdvajala. Ne živi se od istorije, ali onaj koji nema istoriju ne može imati budućnost, poručio je na kraju Mehmed Baždarević.
