Njemački političar Christian Schmidt preuzeo je u ponedjeljak dužnost visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH najavivši provedbu reformi koje bi zemlji omogućile članstvo u Evropskoj uniji.
U razgovoru za Glas Amerike (VOA) govorio je o aktuelnim političkim temama, odnosu prema bh. političarima, provedbi Zakona o zabrani negiranja genocida te o utjecaju Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke na zemlje Balkana.
Gospodine Schmidt, zvanično ste preuzeli dužnost visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH od gospodina Valentina Inzka. Koliko ste, do sada, imali priliku posmatrati političku klimu u BiH? Gdje ste uočili najveće nedostatke?
Kada govorimo o političkoj klimi u BiH, temperature brzo rastu. Vidim pregrijavanje, a obično nakon toga slijedi hlađenje. Miran razgovor nije moguć tokom takvog pregrijavanja, a iskustvo pokazuje da tada nije moguće donositi optimalne odluke.
Prethodnih dana ste svjedočili reakcijama iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, kako na rad međunarodne zajednice, tako i na vaše imenovanje. Kazali ste da je sada politička klima pregrijana, ali da dolazi hlađenje. Šta ste konkretno mislili? Da li upravo na stavove političara iz RS-a koji negoduju na vaš dolazak u BiH?
Smatram da u BiH u cijelosti trebam razgovarati o važnim temama za zemlju, što, također, podrazumijeva moju, ali i ulogu međunarodne zajednice. Sve su to pitanja koja se u okviru pravnih okvira daju brzo riješiti, tako da se time ne bih zamarao. Ja sam za legitimnost obavljanja zadataka koje je međunarodna zajednica prenijela na mene i to ću i činiti. Od toga polazim i zaista sam optimista da ćemo, kada se temperature snize, biti u prilici razgovarati o važnim pitanjima. Mislim na presudu Sejdić-Finci, izmjene Izbornog zakona, ali i cijeli niz investicijskih pitanja tema koje se vežu za zakonodavstvo. Dosta toga je na stolu i riječ je o tome šta moramo učiniti i na koji način, a ne o nekakvoj izbornoj kampanji.
Pomenuli ste izmjene Izbornog zakona, a Bosnu i Hercegovinu 2022. godine očekuju Opći izbori. Ako vladajuće stranke u BiH ne postignu dogovor u vezi s izmjenama Izbornog zakona, da li će biti moguće provesti izbore? Kako bi tada reagirala međunarodna zajednica?
Izborni zakon već postoji. On treba biti poboljšan i izmijenjen. Izbori se moraju i trebaju održati, tako da je to ujedno i napomena, u smislu da mora postojati dogovor. Naravno da neće postojati Izborni zakon gdje će jedna strana biti zadovoljna 100, a druga samo 20 posto. To možda i nije dobro za sve, međutim, sve su to poteškoće demokratije, a demokratija znači institucijski kompromis. Ako postoji spremnost na kompromis, onda se nalazi rješenje.
Prije samog odlaska iz BiH Valentin Inzko donio je Zakon o zabrani negiranja genocida. U Federaciji BiH je prihvaćen, u Republici Srpskoj, očekivano, nije. Kako komentirate samu odluku o donošenju zakona, vrlo oštre stavove političara iz Republike Srpske i na koji način mislite da ga je moguće implementirati?
Stavke u Zakonu su dio 14 uvjeta koji se vežu za pristupanje zemlje Evropskoj uniji. Dakle, sve je to sadržano u jednom dokumentu i govorimo o standardima EU. Mene ne iznenađuje sam zakon, već cijela diskusija koja se razvila u vezi s tim. Niko nema pravo, kako se insinuira, da odgovornost pripisuje RS-u. Ovdje govorimo o individualnim djelima koja su počinjena i ona se moraju procesuirati individualno. Kao neko ko dolazi iz zemlje koja je procesuirala takva krivična djela, dao bih preporuku da najprije moramo imati poštovanje za mrtve, a drugo, moramo gledati u budućnost koja donosi mnoštvo izazova kojima se trebamo baviti. Tako da, zaista sam iznenađen intenzitetom angažmana i bavljenja ovom temom. Umjesto toga, moramo gledati naprijed, a nikako to ne možemo pripisivati cijeloj jednoj etničkoj skupini ili zemlji. To nije prihvatljivo.
Kada govorimo o Zakonu o zabrani negiranja genocida, ne možemo djelovati na civilno društvo. Film “Quo vadis, Aida” rediteljice Jasmile Žbanić, koji govori o Srebrenici i o počinjenim zločinima, završava scenom gdje djeca različite etničke pripadnosti, u školi, zajedno, pripremaju jednu izvedbu. Svi se mi moramo zapitati, uključujući i političare, ali i roditelje, očeve i majke, šta prenosimo na djecu? Da li im želimo govoriti o tome ko je bio bolji ili lošiji ili poruka treba biti – “da se takvo nešto nikada više ne smije desiti”. Upravo to treba biti naš pogled u budućnost. Ja ću se boriti za to.
Ispravno je kada kažete da trebamo imati pogled u budućnost, ali smo skoro svaki dan svjedoci nemira na političkoj sceni. Naprimjer, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik je izjavio da “ako neko pokuša da hapsi, privodi (referirajući se na Zakon o zabrani negiranja genocida, op. a.), policija Republike Srpske će to sprečavati”, pozivajući sve ljude u Republici Srpskoj da “prilikom svakog saznanja o eventualnom djelovanju državnih organa obavijeste nadležnu policiju”. Kakav je stav međunarodne zajednice u ovakvim i sličnim slučajevima?
Ostajem pri stavu da je to tema za pravosuđe. To je objavljeno u Službenom listu BiH i odnosi se na cijelu zemlju. Imam povjerenje u pravosuđe da će se baviti time. S druge strane, ostaje politički aspekt gdje se postavlja pitanje – kako to može dovesti do cijele ove diskusije? Moramo razdvojiti entitete i historijsku odgovornost koju imaju pojedinci. Navest ću primjer Ratka Mladića i njegove presude pred Međunarodnim sudom u Haagu. I dalje imam jasan stav – moramo gledati naprijed.
U Bosni I Hercegovini se očekuju određene reforme na međunarodnom planu u kontekstu dolaska Josepha Bidena u Bijelu kuću, ali i impliciranja vašeg dolaska u BiH od njemačke kancelarke Angele Merkel. Njih dvoje dijele slično viđenje stanja u BiH. Kakvi su interesi Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke na Balkanu i u BiH?
Kada govorimo o interesima Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke, riječ je o cjelokupnim interesima međunarodne zajednice, o tome da se treba nastaviti razvoj BiH kao održive demokratije. Nažalost, tokom posljednjih godina smo imali veoma mali napredak, što nikako nije dobro. Međutim, konsolidacija se poboljšala.
S jedne strane, američki predsjednik Biden, koji poznaje vladu, poznaje Sarajevo, teme o kojima se govori, i sam je angažiran na tome. S druge strane, kancelarka Merkel, koja je sada u posljednjim mjesecima svoga rada, vrlo intenzivno se angažira u okviru Berlinskog procesa. Situacija u BiH zahtijeva mnogo više od pukog diplomatskog jezika – govorimo o povezivanju sredstava kako bismo postigli ciljeve.
Ovakva situacija konstantna je deset godina i niko ne govori o BiH. Treba li o zemlji govoriti tek kada dođe do konflikta? To se ne smije desiti, jer je na stotine hiljada ljudi stradalo i ako to znači da moram biti neugodan i grub, to ću onda, zaista, i biti. Kada govorimo o vlasti, ne govorimo o vlastitim interesima i džepu, već o angažmanu. Naravno, ja shvatam i cjelokupnu situaciju i ne kritiziram jer želim, nego jer želim raditi uz kompromis. Ako imamo zemlju u kojoj samo stari pričaju bez postignutog dogovora, a istovremeno mladi odlaze vani, onda je to znak da se svi građani moraju uključiti u djelovanje i stvoriti određenu perspektivu. Tu govorimo o vladavini prava i perspektivama za mlade, jer, ipak, ovaj dio Evrope treba biti domovina. Ne smijemo se pomiriti s tako velikim gubicima i odlascima mladih ljudi. Ja, svakako, neću.
