Kada je Jose Mourinho 2010. godine nakon senzacionalnog trijumfa u Ligi prvaka još u toku slavlja nedvosmisleno poručio da ne misli nastaviti voditi Inter, bilo je jasno da milanski klub neće ostati među najmoćnijim ekipama Evrope i da mu slijedi nekakav pad.
Ipak, niko nije mogao slutiti kakav će to pad biti i koliko će vremena Interu biti potrebno da se vrati na pobjedničke staze. 11 godina nakon historijske Mourinhove sezone u kojoj je Inter osvojio trostruku krunu, Scudetto će se ponovo vratiti u ruke nerrazurra.
Već uoči Calciopoli skandala, italijanski fudbal je počeo posustajati za evropskim, odnosno preciznije je reći, engleskim. Barcelona i Real Madrid, te velika engleska četvorka finansijski su bili moćniji od najjačih klubova Serije A i kad su se polako počele penzionisati posljednje generacije italijanskih legendi iz devedesetih godina, počela je i Serija A gubiti na kvalitetu.
Finansijski magnati poput Silvija Berlusconija, porodice Agnelli i Massima Morattija, ma koliko bili spremni investirati, nisu mogli pratiti upliv novca koji su kroz marketing i prodaju TV prava ostvarivali drugi klubovi.
Legendarni Moratti
Milanova sjajna ekipa sklopljena od Carla Ancelottija nosila se sa evropskim konkurentima sve dok nije izgubila i posljednji atom snage, a onda je Milan posrnuo u prosječnost iz koje ni danas nije u stanju da ispliva. Inter se borio nešto duže, Calciopoli skandal dao je Massimu Morattiju konačno šansu da sklopi tim koji će dominirati italijanskim fudbalom, ali bilo je vrlo izvjesno da je ta ekipa dugoročno finansijski neodrživa. Kad je započeo dominaciju italijanskim fudbalom, Moratti je želio ispuniti još jedan veliki cilj i u sjećanje na svog oca osvojiti Ligu prvaka, a to mu je pošlo za rukom tek dovođenjem Josea Mourinha.
Čovjek koji je u Inter uložio milijarde eura tokom svog predsjednikovanja bio je potrošen i Interu je trebala promjena vlasničke strukture, jer Moratti više nije mogao ulagati. Prvi put je Inter prešao u ruke inostranih vlasnika, grupacije predvođene biznismenom Ericom Thohirom, Indonežaninom koji je o fudbalu znao jako malo, ali koji je bio majstor za marketing. I dok je na terenu Inter lutao sve više i više, te su plasmani u Ligu prvaka postajali plod slučajnosti (a kasnije ni toga), Thohir je polako podizao cijenu kluba kako bi ga kasnije prodao.
Inter je potpisao kvalitetnije sponzorske ugovore, postao finansijski stabilniji i nakon preuzimanja od kineske Suning grupacije, koja je obećala da će rezultati biti značajniji faktor nego u vrijeme Thohira, bio je spreman da zakorači u novu eru.
Ipak, postojao je jedan problem. Dok se Inter davio u prosječnosti, Juventus je vođen modernijim principima nego ranije postao nedodirljivi vladar Serije A. Baš one godine kad je Inter došao na krov evropskog fudbala, Andrea Agnelli je preuzeo Juventus, a prvi potez mu je bio dovođenje sportskog direktora Giuseppea Marotte, koji je pravio čuda u skoro svim klubovima koje je vodio. I bez obzira na to što je prva Marottina sezona u Juventusu bila loša, u klubu su imali dovoljno povjerenja, znajući da je Marotta čovjek koji može posložiti ekipu baš onako kako treba.
Marotta je nakon godinu doveo Antonija Contea na mjesto trenera, a za 15 miliona eura je sklopio jedan od najboljih veznih redova Evrope. I Juventus je započeo sa dominacijom, redali su se Scudetto za Scudettom, sve dok ambicije Juventusa nisu prerasle dominaciju u Seriji A.
Slučajno ili ne, Marotta je označen kao krivac što Juventus nije napravio iskorak u Evropi i osvojio naslov prvaka, a klub je napustio u oktobru 2018. godine, nekoliko mjeseci nakon što je doveden Cristiano Ronaldo, koji navodno nije bio Marottin prvi izbor.
Samo nekoliko mjeseci kasnije Marotta je dobio mjesto direktora Intera, čime su kineski vlasnici kluba predvođeni predsjednikom Stevenom Zhangom pokazali da znaju vrlo adekvatno istražiti strano tržište i iskoristiti greške protivnika.
Marotta je čekao perfektan momenat, a on je došao naljeto 2019. godine, kada je na mjesto trenera imenovao Antonija Contea. Juventusovo identitetsko lutanje od toga da li želi biti predstavnik italijanske škole fudbala na evropskom nivou do toga da želi biti atraktivna, napadačka ekipa, što ga nikad u historiji nije krasilo u prevelikoj mjeri, Marotta i Conte sjajno su iskoristili.
Napravili su borben, agresivan i hrabar Inter, koji ove sezone igra na vrhunskom nivou i postat će prvak Italije prvi put nakon 11 godina. I ova priča, ma koliko simplificirana bila i ma koliko joj nedostajao nekakav magični Interov potez, zapravo najbolje pokazuje koliko krupne odluke poput Juventusovog “tjeranja” Marotte i istovremenog bježanja od svog identiteta mogu biti pogubne.
Italijanski identitet
Kineski Inter djeluje puno više italijanski, nego Juventus koji je i dalje u vlasništvu porodice Agnelli. I nije u tome ništa sporno, čak ni to što je Inter uvijek bio klub koji je drugačiji od svih ostalih italijanskih, a što je Juventus uvijek imao reputaciju klasičnog italijanskog. Samo je interesantno koliko je u modernom fudbalu za ostvarenje uspjeha potrebno pribjegavati drastičnim identitetskim promjenama.
Inter je ovaj put povukao prave poteze, makar njegova pozicija iznad Juventusa bila dugoročno neodrživa zbog problema Suning grupacije sa kineskim vlastima, odnosno promjene zakona o investiranju u sport. S druge strane, Juventus će se vratiti u vrh jer pravu konkurenciju nema i Inter je jedini tim koji je zapravo u stanju da ga ugrozi. Ali sporno je što u današnjem fudbalu ne postoji način da se kazni arogancija i bahatost koju likovi poput Agnellija pokazuju spram cijelog kontinenta. Umjesto toga, takvi odlučuju o fudbalu na cijelom kontinentu i željeli bi da ga bespovratno izmijene. Interov je Scudetto zbog takvih dobra vijest za fudbal.
